Muf

Svake godine imam dojam da se taj prosinac iz neke busije samo stvori. Još malo pa će prosinuti (što mu je i nadjenulo ime), a onda će i službeno početi zima. Hoće li s njom doći i hladnoća? Tko zna. Sve je poludjelo. Sjećam se dugih i hladnih zima, s debelim snijegom koji bi držao mjesecima. Toga sam se sjetila neki dan kad je jedna moja prijateljica rekla: „Jutros me tako zebu ruke. Eh, da mi je muf pa da ih zgrijem!“ S odlaskom nepotrebnih predmeta, u ropotarnicu odlaze isto takve, nepotrebne, riječi, pa tako i muf. Upišite muf u internetsku tražilicu, pa ćete dobiti samo današnja značenja (vrlo polovično). Vremenska ih os ne zanima, pa zato više ne znaju što je bio muf. Preplavile su nas sve nerazumljivije kratice, pa na upit o mufu dobivate odgovor: MUF je Mali urbani festival (u Sisku). A u meni je riječ muf probudila sjećanje na onu finu, nepovratnu eleganciju davnašnjih gospođa, i onih sa slika kroz povijest i onih ne tako davnih, kojih se i sama sjećam, na njihovu katkada raskošnu, no uvijek skladnu i ukusnu garderobu, neizostavni dio koje je bio i muf. Bio je to valjčić od krzna ili meke vatirane tkanine opšivene krznom, s otvorima na obje strane, kroz koje su žene provlačile ruke da im se griju. Muf je uvijek morao biti pasent (usklađen) s ovratnikom na kaputu (također krznenim), rubovima na rukavima i pokrivalom za glavu (šubarom ili krznenom kapom). Ipak, muf nije služio samo za grijanje ruku. Bila je to cijela mala potfutrana torba, sa svilenim pregratkom za češalj, ogledalce, ruž, malu tabakeru, rupčić i miris, sve što je dotjerana žena imala uza se kad je izlazila. Žena je u mufu mogla držati ruke i u rukavicama, jer po bontonu ona ionako prva pruža ruku pri pozdravu (ako to želi, no i ne mora) i ne skida rukavicu (ako to ne želi). Tako ađustirana, dama se mogla slobodno kretati, pa i juriti na sličuhama po ledenoj površini.

No sjećam se i jednoga dječjeg mufa koji je stajao ispod bora za jedan Božić; još nisam išla u školu. Taj nije bio od krzna, sašile su ga u ono oskudno poratno vrijeme moje vrijedne tetke od ostataka neke mekane tkanine. Ispod njihovih spretnih krojačkih ruku izlazili su kaputi, kostimi, haljine, suknje za njihove mušterije, ali i šosić škotskog uzorka za moju lutku. Moj dječji muf imao je i rojtu da mi visi oko vrata, jer bez nje bih ga sigurno izgubila; Nije imao ni damskih pregradaka (šminka mi nije trebala ni kasnije), a nije mi zapravo služio ni kao grijač ruku nego kao depo za (najčešće mokre) vunene rukavice. One s jednim prstom, palcem. No taj se depo pokazao nepraktičnim i nepouzdanim. S otvorom na svakoj strani, rukavice sam najčešće gubila. Znam, moje su tete htjele najbolje, zamišljale su me kao dobro odgojenu djevojčicu koja u šetnji pristojno hoda uz starije, no uzalud im je bio svaki trud. Od mene ni po hodu, ni po držanju, ni po odjeći nikada dame! Još kad sam se zdušno odala igrama na otvorenom u sirotinjskoj Tkalčićevoj, muf nije dolazio u obzir. Svi smo letjeli na snijeg polugoli, tek u flanelastoj košulji, no stalno trčkarajući uzbrdo i nizbrdo, nikomu nije bilo hladno niti se prehladio. I rukavice su samo smetale. Često sam grijala ruke cijepajući drva u omaminu dvorištu. Tada, od početka do kraja osmoljetke, činilo mi se da je u mene sunuo jedan mihalićevski svijet „sulud od slobode“. Svjež zrak, dinamične igre pod vedrim nebom, stalna klapa vršnjaka, samostalno otkrivanje grada ... Krasno vrijeme!

A kako se muf kao riječ došetao k nama? Najlakše bi bilo reći: iz njem. Muff, što je istina, no i on je preuzet iz niz. mof, a ovaj iz starijega moffe, što je iz fr. moufle (ipak je riječ o odijevanju, a zna se gdje je centar mode). U početku bila je to rukavica s jednim prstom. A idući još dalje u prošlost, evo nas i opet u krugu – za srlat. muffula misli se da je iz nekoga germ. jezika, molfell, i da znači meka koža. Kako stariji pisci opisuju muf? Marcel Kušar, pišući o raznim obrtima, za muf (koji on zove i micica zbog materijala od kojega je izrađen, a to je krzno) kaže da je to bio rukav od vune ili krzna u kojem gospođe drže ruke zimi „dok su na putu“; dakle, njemu je to dio putne garderobe, kao što je bio i pled (engl. plaid), karirani vuneni četverokutni ogrtač, veliki debeli šal (nije čudo što je, zbog vune, potekao iz Škotske). Na putovanju sanjkama ili kolima našlo se „grijača“ i za noge, toplih cigala i velikih „cipela“ punih slame u koje su se gurnule obje noge... I to sam iskusila. Još jednom: krasno vrijeme!

Dr. Vinko Esih, autor maloga Pomodnog rječnika (1954), još piše neadaptirano, Muff. No ima i izraz kolčak, koji pak Dragutin Parčić u svojem Slovinsko-talijanskom rječniku (1876) ima kao jedini u tom značenju. Uz grijač za ruke (pretežno ženske), što Deanović u svojem Talijansko-hrvatskom rječniku (1942) zove i manica (mano = ruka), kolčak Parčiću znači i zakrpu na koljenu. I evo nas na turskom tlu! Tu su značenja još razgranatija. Od kol, ruka, kolčak je najprije bio dugačka vunena rukavica koja seže do lakata, pa se prvotni muf i izgledom donekle razlikovao od kasnijeg oblika. A i mogao je poslužiti koječemu, npr. kao zakrpa da prekrije rupu na laktu, pa onda i na koljenu. I nije to uvijek bio mekani dodatak. Bio je i dio oklopa koji je pokrivao ruke kao željezna narukvica, a značio je i samu metalnu narukvicu (kolčaci od zlata).

Muf i kolčak isprva su se ticali udova, poglavito ruku. A danas? Odjevnoga predmeta više nema, nema ni viteških oklopa. Ostala je samo riječ, muf, koja znači nešto drugo. U šatrovačkom, gdje se skrasila, sve vrvi izrazima za muški i ženski spolni organ (šatrovačkom je svojstveno da se leksik brzo mijenja jer želi biti što nerazumljiviji „papcima“ koji nisu u uskom krugu pozvanih), pa je i muf jedan od izraza za žensko spolovilo. Često i za cijelu ženu. Znači i njezine stidne dlake. Prijenos značenja je jasan. Presudno je bilo krzno. Jer i ono u žargonu znači stidne dlake i njihovu prirodnu bujnost. O kasnijim frizerskim i inim zahvatima, priznajem, ne znam ništa.